Razvoj Karijere

Još u prijašnjem državnom sistemu imali smo programe i planove koji su određivali potrebe tržišta rada u narednim razdobljima prema generacijama djece koja su ulazila u obrazovni sustav. Tijekom godina izgubili smo i planove i programe. U posljednjih nekoliko godina započele su inicijative kojima se opet vraćamo na relevantnost planiranja potreba tržišta rada u budućim razdobljima i usklađenjem potreba tržišta sa brojem upisanih đaka i studenata u obrazovni sustav.

No, to su planovi, to su potrebe tržišta, to su kvote upisa. Ali šta je sa interesima te djece i njihovim potrebama?

Hrvatska je tek nedavno dobila 6 centara za profesionalnu orjentaciju u sklopu  Hrvatskog Zavoda za zapošljavanje. A kako bi zaista trebalo funkcionirati to usmjeravanje djece u odabiru njihove karijere? Da li je to samo testiranje u kojem se ispita koja su stvarna područja interesa djece ili je to nešto i više?

Program profesionalne orjentacije koji ja provodim nastao je iz programa pripreme ljudi za tržište rada u kojem su naši klijenti postavljali pitanja šta se može napraviti za njihovu djecu i tako je nastao naš program 4D Career koji ne samo da usmjerava srednjoškolce  u smjeru željene karijere već i daje podršku njihovim roditeljima da zajedničkim snagama sa svojom djecom ostvare te ciljeve.

Nezahvalno je u vrijeme recesije i nedostatka slobodnih radnih mjesta razgovarati i misliti na željenu karijeru, ali neće niti to razdoblje biti vječno. A ako ne možemo danas do željenog zaposlenja, barem se možemo za njega kvalitetno pripremiti za budućnost.

Mladi ljudi danas su još više zbunjeni i u nedoumici oko mogućnosti i potreba. Baš u današnje vrijeme je taj problem postao  ključan. Danas veliki broj ljudi smatra da je posao osiguranje egzistencije, a ne razvoj osobnosti, stručnosti i ostvarenje želja i ambicija. Zadovoljenje i potreba životne egzistencije i potrebe za osobnim zadovoljstvom je ultimativni cilj svakog pojedinca, svakog mladog čovjeka i tako to i treba biti. Zavarat ćemo se mi opravdanjima da je egzistencija na prvom mjestu, ali dugoročno gledano, to uvjerenje i stav zasigurno neće polučiti rezultate.

Na radnom mjestu provodimo od 8 do 12, ponekad i više sati. Ukoliko čovjeku posao nije karijera, već samo puko odrađivanje obaveza, to će utjecati  i na njegovo psihofizičko zdravlje, na njegovu motivaciju, na njegovo raspoloženje i to sa više razina. Čovjek će dugotrajno biti nezadovoljan, nesretan i odlaziti u one sfere ljudskog života koje nisu dobre za njega.

Pronaći svoj pravi put karijere je jako važno za uspjeh u životu, a to je što mladi ljudi mogu rješiti na vrijeme, dok su još u mogućnosti odabira školovanja, zvanja, profesije, zanimanja, škole, smjera i usmjerenja. Profesionalnom orjentacijom si štede i vrijeme i investiciju u školovanje koje možda nije u skladu sa njihovim pravim područjima interesa već im je to izvana nametnuto od obitelji, okoline, prijatelja, škole, učitelja. Nije rijedak slučaj da nakon 10 godina karijere ljudi shvate i prihvate da je to posao koji uopće ne žele raditi već da su njhove ambicije, želje i afiniteti u nekom drugom području, zanimanju i karijeri, a uložili su i godine i novaca u školovanje i ospobljavanje.

Mladim ljudima danas koji su nova generacija koja promišlja na novi, drugačiji način,  treba prvenstveno dati viziju i smisao njih samih i njihovog zanimanja te njihove pozicije i uloge u daljnjem školovanju, njihove budućnosti i života. U današnjem obilju mogućnosti, informacija koje mladi ljudi primaju iz raznih kanala, života njihovih roditelja, okoline, društva i medija općenito, pronaći sebe i svoj osobni put karijere je postao veliki izazov koji se nalazi pred mladim ljudima danas. Kako bi pomogli tim mladim ljudima, osmislili smo program koji smo ponudili na tržištu, a koji oblikuje osobnost mladog čovjeka i individualnim pristupom njemu i roditeljima osigurava siguran put u budućnost.

 

Zapošljavanje u Hrvatskoj

Ljudi se zapošljavaju, firme traže zaposlenike, otvaraju se nova radna mjesta. Sigurna sam da ću na ovu izjavu dobiti masu kritika jer je stav većine ljudi da to nije istina.Ljudi se i otpuštaju, da, i to je istina.

Neki dan sam pobijala stajalište dvoje poznanika koji imaju stav da puno rade, da imaju 10 satno radno vrijeme, da “gazda” vozi audija i da ih izrabljuje. A fabula se događala u kafiću za vrijeme njihovog radnog vremena. Kad sam otvorila tu temu, da sad trenutno ladaju i časkaju sa mnom za vrijeme radnog vremena, tenzija oko njihovog stava je naglo popustila.

Gazda vozi Audija? A koji bi auto trebao voziti? Ja osobno mislim da se mi još učimo kapitalizmu u svakom pogledu, pa tako i u smislu radnih obaveza i smisla razmjene rada za plaću.

Zašto je s jedne strane potreba poduzetnika za kvalitetnim zaposlenicima nezadovoljena? A s druge strane imamo veliku nezaposlenost?

Poduzetnici traže maksimum od kandidata, pa onda i maksimum od zaposlenika. A zaposlenici traže dobra i sigurna radna mjesta, da se ne radi previše, a da je plaća adekvatna i na vrijeme. Tako je bilo i bit će i bude. I jedna i druga strana ima svoje zahtjeve, svoje želje, svoja očekivanja. I često ćemo čut nezadovoljstvo sa obje strane. A u čemu je ključ?

To vam je kao kada sklapate brak s nekim. I potpisujete neformalni ugovor za sve želje, ciljeve, očekivanja, snove, interese. U slučaju braka i ljubavi. U slučaju zapošljavanja nema ljubavi, pa će se onda dvije strane dogovorit ugovorno s potpisom na kraju. Ali u čemu je zapravo temelj tolikog nezadovoljstva u svim tim odnosima? Pripisat ću to za sad nezadovoljstvu i različitim očekivanjima, a ključ je u komunikaciji na razini „Ja sam to tako shvatio“ „Ja sam to tako mislio“
Ja ću se u ovom tekstu bavit ovim radnim odnosima, bračne ostavljam drugima, ali zapravo dolazimo do istog.

Kad poslodavac otvori slobodno radno mjesto postavit će svoje osobne i poslovne kriterije za kandidate na maksimum. Kad kandidat traži posao, postavit će svoje osobne i nužne kriterije na maksimum. Krećemo zapravo iz teorije savršenstva. I jedna i druga strana očekuju maksimum. I ako se maksimumi poklope, onda imamo najbolju moguću situaciju u zapošljavanju. Poslodavac je dobio upravo ono što si je zamislio, a posloprimac je dobio upravo ono što si je želio. I tako to može funkcionirat  u tom odnosu duže ili kraće vrijeme.

No, što se događa kada se ne ispune sva očekivanja i želje? Što kada i najbolji zaposlenik počne raditi probleme? I da li možemo uopće razgovarati u terminologiji problema?
Kako to da imamo s jedne strane teške povrede poslodavaca prema radnicima, mobing i ucjene? A s druge strane lažna bolovanja, krađa klijenata, slanje porezne i inspektorata poslodavcima?
Ja osobno mislim da su zapravo mediji ti koji utječu na ovu percepciju javnosti, jer smo s tim pričama okruženi svakodnevno. Tko još priča pozitivne priče, pozitivna iskustva?
Bila sam nedavno na jednom skupu poduzetnika gdje je istaknuto koliko je nevjerojatno da se vidi toliko vedrih poduzetničkih lica na jednom mjestu. I što je sad tu istina? Jesu oni bili u svojoj sreći lažni? Ili je to ipak njihova prava istina?
Ono što je poanta je da uvijek postoje dvije strane, dvije osobe, dva očekivanja i dva shvaćanja. A najvažnije je da te dvije strane vide interes u tome. Možda će zvučati sirovo, ali je to tako. Ono što je bitno u svemu je da ljudi nemaju skrivene namjere. Često će radnik tražiti novi posao iza leđa poslodavcu i da se mene pita ja bi uvijek rekla da to netko ne radi, a ako postoje opravdane okolnosti, razumjet ću, što ne znači da odobravam.

Pa tako, ako poslodavac namjerava radnika zamijenit drugim radnikom, isto tako bi mu to trebao saopćiti. To ne piše u zakonodavnom dijelu, ali i te kako postoji u moralnom ili ti ljudskom dijelu svih međuljudskih odnosa, pa tako i radnih. I koliko god da ima argumenata protiv, za razumjet, što je ispravno je ispravno.
Ja samo znam da moji klijenti ili luduju ili plaču, ili su ogorčeni ili razočarani i sigurna sam da nema jedinstven recept za sve odnose. Ima kvalitetne radne snage na hrvatskom tržištu. Ima novih radnih mjesta. Ljudi se zapošljavaju. Ljudi se otpuštaju.
Ili nemoguće je pronaći kvalitetnog zaposlenika na hrvatskom tržištu. Ljudi se ne zapošljavaju uopće. Nema novih radnih mjesta. Ljude samo otpuštaju.

I da, slažem se da nemaju svi iste mogućnosti, nemaju svi iste startne pozicije. Ali za svakog onog tko ulaže u sebe, tko se trudi, tko ide dalje i dalje ima mogućnosti i ima šanse. Postoje i izuzeci od ovog pravila, naravno. Ali ako se bavimo izuzecima, a ne masom onda smo tek u velikom problemu.
Na svakome od nas pojedinačno je kako ćemo vidjeti i razumjeti svijet oko sebe. Da je velika nezaposlenost, je. Ali ne tako puno veća od 2000 godine. Znači, već smo bili u ovoj situaciji. Da poslodavci traže sve više i više od radnika, traže! Ali takvo je i okruženje. Danas primamo 3 puta više informacija nego 1960 godine. Tržište je dinamično, promjenjivo, turbulentno. Sve se je ubrzalo, pa tako i opisi radnih mjesta jer su novi zahtjevi pred tvrtkama odnosno njihovim menadžerima i vlasnicima.
I svaki odnos, pa tako i taj radni je podložan promjenama u odnosu na njegov početak. A na svakom pojedincu je da se s tim promjenama uskladi ili potraži drugo adekvatnije rješenje za sebe. Bitno je samo da do razlaza dođe sa što manje trauma i emocija, podmetanja i igrica. Ako već radite prijavu inspektoratu, onda se potpišite na prijavu. Ako vas poslodavac toliko ugnjetava na radnom mjestu, dajte otkaz. Donošenje odluka podrazumijeva i odgovornost.

A da nas filaju sa negativnim informacijama i da su one posvuda oko nas i to je istina, a na svima nama je da prihvaćamo svoju sliku i perspektivu, svoje gledište i svoj stav, svoju istinu. Zar nam ne bi bilo svima bolje da svaki dan slušamo pozitivne vijesti, pozitivna iskustva, pozitivne misli? I neće niti tada biti sve savršeno. Ali barem ćemo imat svjetlu točku u smjeru kretanja.

Nova radna mjesta se otvaraju. Ljudi se zapošljavaju. Poslodavci će uvijek imati potrebu za kvalitetnim zaposlenicima.

I šta je bolje? Ići sa stavom „Teško ću ja to“, ili  „Bit će zahtjevno, ali budem!“. Radit ili sjedit doma? Ma izbor je na svima nama!

Kako zaposliti tajnicu na hrvatski način?

Često puta sam se u svom poslu susretala s tvrtkama koje su htjele zaposliti „čovjeka”, a kada bi im se postavilo pitanje kakav taj „čovjek” mora biti, našla sam se često u čudu. Pa zar hrvatske tvrtke još uvijek (i male i srednje velike, da ne bi bilo zabune) STVARNO ne znaju elementarne odgovore na pitanja potrebnog obrazovanja kandidata, opisa radnog mjesta, stvarno POTREBNIH vještina za određeno radno mjesto, i da dalje ne nabrajam. Ovo je dovoljno.

I tako jednog dana…pokrenula ja projekt, jedan klijent treba zaposliti tajnicu…

Koji je opis radnog mjesta tajnice u Vašoj tvrtki?

Pa recimo, kaže on, mora pisati dopise, mora se javljati na telefon, mora meni dogovarati sastanke, organizirati moje vrijeme, mora raditi malo oprative (pa gdje bi ja došao da operativu uopće ne radi, tko bi to plaćao?). To sitno operative je npr. mora raditi ponude, račune, pripremati papire za računovodstvo i još neke stvarčice koje mi sad ne padaju na pamet, ali kad iskrsnu… pa bude to ona radila. Već tu nisam baš shvatila… ta osoba je „ona”, ili je ona ta „osoba”.

No, dobro, mislim si ja, neka je to opis radnog mjesta.

A koje osobine ličnosti ta osoba mora imati?

Ta osoba mora biti odgovorna prije svega, ljubazna, komunikativna, predana poslu, stalno na raspolaganju meni… pa možda i drugima u firmi (kak mu je to zgodno palo na pamet!), zgodna (pa ipak će ona njemu biti reprezentativni primjerak firme), lijepo, fino i kulturno obućena.

OK… i to smo recimo riješili, mislim si ja.

A kakvo obrazovanje mora imati savršen kandidat?

Pa…ta osoba mora! biti obrazovana, po mogućnosti visoko obrazovana, jer ipak su visoko obrazovani pametniji, snalažljiviji, obrazovaniji, u svakom slučaju.

A koje zanimanje bi bilo potrebno, po Vašem mišljenju?

Pa ekonomija, naravno, kaže on. Pa na tom fakultetu obrazuju poslovne ljude, a to je ono što želim od svoje tajnice. A bilo bi dobro da ima i neki inozemni fakultet. Ti kandidati su super.

Da li je bitan spol kandidata?

Pa kakvo je to pitanje? Pa tajnica mora bit žensko!

Da li je uvjet da kandidat ima nekog prethodnog iskustva i u kojim poslovima?

Pa bilo bi zgodno da je radila već na sličnim poslovima i prije. Da zna raditi. To je poanta. A ne da ju ja moram sve učiti. Takvu osobu mogu naći bilo gdje. Mora znati raditi!

(nismo definirali šta točno, ali kao da je to važno!)

Koja su dodatna znanja i vještine potrebni za radno mjesto tajnice u Vašoj tvrtki?

Kompjuter mora znati super. Pa neću uzimati osobu za tajnicu ako zna tipkati sa dva prsta i treba joj pola sata da napiše jedan dopis ili ak mi nezna u excellu napraviti bazu kupaca i izbaciti mi listu prema visini ukupnog prometa kupaca. I, obavezno, mora znati engleski jako, jako dobro. I pisati i čitati i govoriti. A bilo bi dobro da zna i njemački. Pa nikad se nezna kad ćemo izaći na njemačko tržište. Nije u planu, ali dobro je biti pripremljen.

Koja je plaća predviđena za ovo radno mjesto?

Pa plaća je po dogovoru. To ćemo se sve dogovoriti kada vidimo kandidate. Ako je samo plaća važna, onda nam takav radnik niti ne treba. Ali neka bude jasno da više od 4000 kuna neće dobiti!

I eto, nakon definiranja SAVRŠENE kandidatkinje za radno mjesto jedne obične tajnice koja je morala uložiti u svoje obrazovanje barem 30.000 kuna (i ako je sretnica, otplaćuje studentski kredite manje od 1000 kuna mjesečno), u svoja dodatna znanja morala je uložiti još barem 30-ak tisuća kuna pa za to vjerojatno ili otplaćuje kredit, ili su joj to platili roditelji zašto će morati (iz osjećaja dužnosti) ostati živjeti kod njih barem još 5 godina, mora se oblačiti u skladu sa najnovijim modnim zahtjevima (koja tisućica mjesečno i na oblekicu), malo ulagati u fitnes, spa i ostale aktivnosti ako želi biti i ostati atraktivna (i tu ode koja tisućica mjesečno), mora se kontinuirano profesionalno usavršavati dalje (i tu ode tisućica…), i na kraju… kada sve to zbroji… uložiti svoju cijelu plaću da namiri sve zahtjeve svoga novoga poslodavca!

A zamislite tek užasa da sam cijelu ovu „definiciju” radnog mjesta, od riječi do riječi, predstavila kandidatima?

http://www.poslovni-savjetnik.com/blogovi/mirta-skaljac-selekcija-kandidata-na-hrvatski-nacin

Ah te plaće!

Široko je to područje koje je u mojoj agenciji pratilo troje ljudi, ja i šefica računovodstva te voditeljica kadrovske. I kad bi plaća bila spremna za isplatu, još uvijek je išao sustav dvostruke kontrole, i barem jedna greškica bi iskrsnula. Jedino tako smo mogli biti 99% sigurni da će bit OK. A opet su se greške radile, i opet smo ih morali ispravljati.

Pa zar to nije apsurd. 150 zaposlenih? A troje ljudi radi na plaćama. Troje stalno surfa po netu i traži novosti, izmjene zakona, propisa, svih živih i neživih, i još smo bili u stalnoj panici da li smo sve pohvatali, da li smo sve vidjeli, saznali i pročitali i da li je sve u redu. Stalno nekakav grč u želucu… I to od obračuna plaća.

Danas u ulozi poduzetnika mogu reći da ne želim imat nikoga “na plaći”. Radije imam vrhunske stručnjake koji rade za moju firmu kao vanjski suradnici, jer sustav obračuna plaća u Hrvatskoj je toliko složena i kompleksna stvarčica, da je poslodavac svaki mjesec u ludilu dok ta plaća ne “prođe”. I sve se vrti oko plaća. Eto, i kod poslodavaca i kod radnika, samo što ovi drugi plaću doživljavaju isključivo kroz keš na računu. I ništa drugo. A koliki su porezi, kolki su doprinosi za njih plaćeni, koliko je truda i rada poslodavca u to uloženo? To se radnik ni ne pita. Pa kaj ni najbitnije da je ta lovica na racunu svakog 15-tog u mjesecu… I to je to! Pa kaj je drugo bitno? I kak je ta lovica došla do tih njihovih tekućih računa, ni to nije bitno! Bitno je da je na računu!

E pa dragi moji, iI jedni i drugi… Bitno je sve, i bitna je i jedna i druga strana priče. Bitan je i obračun i zakoni i propisi i plaćica na računu radnika. Pa zaradio ju je! I te kako! A ako vi kao poslodavac mislite da nije, pa DAJTE MU OTKAZ! Umjesto da dane provodite u pričama kako on ne valja, kako je loš, kako samo plaću čeka da dobije, kako je nesposoban, kako je ovakav ili onakav. Nebitno! Riješite ga se! Nađite drugog! Pa ima ih hrpetine na burzi, imate na raspolaganju 350 000 ljudi, izaberite, odaberite, zaposlite, plaćajte poreze, doprinose i plaću njemu! Ak vam je ovaj tak loš. Najlakše je otkaz dati. Bez puno frke i navlačenja. Ne valja, ne radi dobro, kasni na posao, telefonira dva sata na radnom mjestu, priča protiv firme, ne sluša šta mu se kaže da napravi…
I fino, nađite drugoga! Pa neće on vas….kaj ne?

Zaposlena žena

Ovu priču započet ću još od svoje 24 godine, kada sam mlada i nadobudna, nakon završenog fakulteta krenula u potragu za zaposlenjem. Javila se ja na prvi oglas, drugi oglas, treci oglas, x-ti oglas…odbijenica. Bila na intervjuu jednom, drugom, nisam ušla u drugi krug, ušla sam u drugi krug, bila među zadnja dva kandidata…i dalje nisam dobila posao. I dalje sam tražila, slala molbe, hodala po intervjuima. I nikako… Nikako… Nikako… Do tog posla doći!

I sad si zamislite da sam u nekom trenutku stala tražiti posao i rekla sama sebi: pa nema to smisla, koma je, kriza je, ne budem se ja zaposlila… Svi se zapošljavaju prek štele, a ja štele nisam htjela koristit. Iako sam i imala prilike, mogla sam. I da sam u konačnici digla ruke od svega i ostala fino sjediti doma ze kukati svima živima oko sebe kak sam jadna ja nezaposlena, kak nemam love  i kak je sve to bezveze… Jer eto probala par puta, nije islo… I sad je fakat sve dalje besmisleno!!!

E dragi moji, da sam ja to tako napravila nakon što sam završila faks, vjerojatno bi i danas bila nezaposlena, i dalje kukala kak je sve u komi, i kak živim u nepotističkoj državi, u kojoj uspijevaju samo kriminalci.

Ja to naravno tada nisam napravila, očito, jer danas ne bi imala iza sebe karijeru koju imam, ne bi imala poslovne rezultate koje imam, stotine zaposlenih, tisuće kandidata, stotine svojih polaznika edukacijskih programa. A sve je započelo tamo neke već davne godine, i tko bi ju i više pamtio, a i nije tako davna kad to sad gledam, jer mi se čini da je sve to prošlo kao u jednom dahu.

A što me sve jos čeka??? Joj!!! Veselim se tome! Pa koliko jos lipih stvari ima u mojoj karijeri… I to, zamisli! Ups! U recesiji!!!

Ma kad će se više ti Hrvati okaniti beznadnih prica hrvatskih nemogućnosti i neprilika, jadnih i depresivnih priča o tome kako živimo u zemlji neperspektive? I kada će ti isti shvatiti da smo DO SADA  živjeli u nemogućnostima i neprilikama, u svijetu lažnjaka, kriminalaca, nepotizma i namještaljki. Ali sada je to tek sve izašlo na vidjelo!!! To što sada vidimo je rezultat zadnjih 15 ili 20 godina, ali tek sad je na vidjelu, tek sad se netko usudio, to svo crnilo pustiti van da narod vidi!

Pa tko još vjeruje da je ovo sve od SADA? Pa to su priče za malu djecu! Sadašnjost je rezultat prošlosti, a budućnost je rezultat sadašnjosti. I zato bi svim nevjernim Tomama savjetovala… Prestanite cendrati i  primite se posla! Počnite raditi! Bilo što, što nije protuzakonito! Jer ako je protuzakonito onda budete kad tad imali problema i posljedice toga, kak god da okrenete. A ako vi radite časno i pošteno svoj posao, onda niti jedan posao nije sramotan niti ga treba egotripom odbijati. Pa i moji kolege koji su vrsni stručnjaci pristaju raditi hrpu stvari pro-bono i to samo zato jer imaju sposobnost gledati stvari iz pozitivne perspektive i sa pogledom u budućnost, a ne od danas do sutra, pa tko ziv, tko mrtav! Nije posao vječnost, niti je radni odnos vječan, niti ćete raditi ko prodavač ili administrator do penzije ako imate fakultet, a prije svega, volje i želje za radom, movingom, karijerom, uspjehom! Ako imate TO, onda imate SVE! I onda vam je samo pitanje vremena, dragi moji mladi ljudi, kada će vam se početi vraćati vaš uložen trud i rad i kada će vaša karijera zablistati da postanete zvijezde!

A za sve je potrebno vrijeme! Pa nisam ni ja, ni moji kolege direktori, poduzetnici, menadžeri stvorili svoju poslovnu priču preko noći! Iza svega toga što danas vidite, a mi imamo je hrpa truda, rada, živaca, energije i vremena uloženo u taj poslovni rezultat!

I zato… Primite se posla! Krenite raditi što god da vam se pruži. Nemojte oklijevati ni puno razmišljati i smišljati. Put karijere mladog čovjeka danas je zahtjevan put! Svakako, slažem se. Ali ako vas tiješi, nije ni moj bio bajkovit i posut laticama ruža. Bio je i te kako trnovit i zahtjevan, izazovan i prosut greškama, zaokružen sa podosta muke i odgovornosti. Ali preživjela sam, kao i mnogi drugi. Nije mi pala kruna s glave zato jer sam prve tri godine svoje karijere radila na ugovor o djelu, a ne na ugovor o radu i nisam kruha bila gladna zato jer sam prihvatila raditi jako odgovoran posao za malu plaću, i nisam se otopila zato jer su vršili mobing nad menom u firmi, i konacno… Živa sam! Nisam umrla od svega toga!

Otkazi, otkazi, otkazi

U današnje vrijeme kada smo svjedoci i učesnici gospodarskog stanja u kojem se nalazi Hrvatska, poduzetnici najčešće pričaju o smanjenju troškova, rezanju budžeta, minimizaciji fiksnih rashoda,  ukidanju povlastica, smanjenju broja zaposlenih, umanjenju prihoda, smanjenju dobiti, ispitivanju novih poslovnih prilika i mogućnosti, otvaranju novih tržišta, i novim kanalima prodaje.

Nije sve crno, ima nešto i bijeloga u svemu tome, a kada dovršim ovaj tekst, nadam se da ćete i vi tako misliti.

Gospodarska situacija je neminovno zahtjevna. Likvidnost je svakim danom stavljena na kušnju svakog poduzetnika. Svaki dan prisiljeni ste gledati stranice FINA-e i strahovati da li će vas neki vjerovnik tužiti i prisilno vas primorati da mu platite dugovanje, iako ste se prije mjesec dana s njim dogovorili da će vas pričekati sa plaćanjem do kraja godine. Država vas stišće da njoj podmirite svoje obaveze i ne pita vas koliko će to naštetiti vašem tekućem poslovanju i da li ćete moći platiti vaše vjerovnike koji su vam ključni dobavljači repro materijala i usluga bez kojih ne možete nastaviti svoje poslovanje. Banke vam obećavaju sredstva do trenutka do kad ta sredstva zaista i zatrebate, a onda vas hladnokrvno pogledaju i bez pol pardona vam kažu-ne može! Vaše poslovanje u zadnjih tri mjeseca nije baš dobro. I tako vi u cijeloj toj situaciji razmatrate, što drugo nego rezati troškove, a gdje je najveća ušteda, nego li na plaćama radnika kao najvećem fiksnom trošku poslodavca/poduzetnika/poduzeća.

I tako većinom kreće poslovna anamneza iliti analiza stanja hrvatskih poduzetnika koji imaju u planu, ideji, želji, spašavati svoju kompaniju. I njihovi zahtjevi i planovi su potpuno opravdani, realni i realistični, jer ako to ne naprave danas, sutra će biti u situaciji da moraju otkazati svim zaposlenicima, a ne procjenjenom višku zaposlenih. Bolje danas otkazati 20% radnika, nego za 6 mjeseci svima, ostati u nemilosrdnosti bankara koji plijene imovinu i države koja uopće ni ne pita, već samo provodi pojedinačne mjere koje im padnu na pamet kao baš zgodne.

Istina Hrvatske nalazi se u činjenici da Hrvatska još uvijek nema strateški plan gospodarskog razvoja, i da se iz tog razloga krećemo u smjeru slijepca koji tapka sa svojim štapom i ispipava kako to nešto izgleda. I kako da gospodarski sektor bude normalan kad nam čelni sektor nije normalan, kako da radnici budu normalni kada se njihovi poslodavci svakodnevno bore sa pitanjima opstanka, a ne sa pitanjima razvoja i ekspanzije.

Otkazi, radnička prava, sindikati, prava, obaveze, postale su top teme većine poduzeća na tržištu. Nezaobilazne su, tu su svaki dan poslovanja, strahovi, neizvjesnost, igranje na sigurno, minimiziranje rizika , opreznost, nepovjerenje, sve je to hrvatska gospodarska  istina i okružuje nas svakodnevno.

I kad dođemo do teme otkazivanja radnicima najbolja namjera sa ciljem dugoročnog opstanka na tržištu definitivno je OTKAZ!

Otkazivanje ugovora o radu je poslovno-pravno uvjetovana odluka i kao takva određena mnogim faktorima. Ako ju gledamo kao izoliranu radnju ona je zapravo vrlo jednostavna. Ugovor o radu prestaje na osnovi poslovno uvjetovane odluke koja se zasniva na smanjenom opsegu poslovanja, smanjenim prihodima, otkazanim ugovorima sa partnerima, nelikvidnošću, dugovima prema državi. I sve su to opravdani poslovni razlozi za otkaz. I nema niti sumnje, niti dileme, niti straha da će nešto završiti krivo, na sudu, pod prijetnjama ili zlim riječima. Ali! Kad bi to bilo tako jednostavno, onda niti moja tvrtka niti masa drugih kolega na konzultantskom tržištu ne bi imala posla.

Otkaz ugovora o radu dakle nije samo poslovno-pravno uvjetovana odluka i kao takvu je i treba sagledavati. Ona uključuje zaposlenike koji su prije svega ljudi i kao takvima im se i mora i treba pristupati. Nisu bez razloga pravne službe najčešće dio odjela ljudskih resursa, a ako nisu u vašoj tvrtci, ja bi vam savjetovala da postanu, i to, što prije. Nije nerijetki slučaj da je pravni odjel na prvom katu, a ljudski resursi na petom katu poslovne zgrade, i onda jedni rade jedno, ovi dole rade drugo, sastanci se održavaju povremeno, a rezultat svega je da stalno nastaju nekakve greške, nesporazumi, krive poslovne odluke, lapsuzi i panike.

Jedna velika kompanija u Hrvatskoj je nedavno kod merganja druge kompanije napravila veliki radno pravni propust i na tome izgubila milijune kuna što na ucjenama zaposlenih, što na sudskim tužbama, što na otpremninama. Nije otkazivanje ugovora o radu u hrvatskom gospodarstvu i zakonodavstvu zezancija, ni zeka peka. Može biti manje bolna, ili više bolna poslovna odluka, ali da se radi o složenoj poslovnoj odluci, toga mora biti svjestan svaki poslodavac u Hrvatskoj.

Za sada smo ovdje zadirnuli u faktore donošenja odluke o otkazivanju  poslovno, pravno, osobno uvjetovane. No kod otkazivanja ima još nekih područja kojima se poslodavac mora posvetiti prije nego krene u otkazivanja ugovora o radu. Poslovanje pravne osobe mora ili bi trebalo biti temeljeno na ispravnim zakonski temeljima poslovanja. U ovom smislu podrazumijevaju se zakonito poslovanje u smislu zakona o trgovačkim društvima, zakona o PDV- u, zakona o trgovinskom poslovanju za poduzeca koja su u toj djelatnosti, zakona o ovome i onome, nećemo sad to nabrajati jer mi ni dvadeset strana ne bi nilo dovoljno, no ono što je suštinski bitno, je da tvrtka legitimno, zakonski posluje na u svim sferama poslovanja i rada. Za velike tvrtke koje imaju svoje odjele za svaki pojedini segment poslovanja, u tom slučaju je bitno da okupe timove ili predstavnike timova iz signifikantnih područja rada i time zaokruže program otkazivanja ugovora o radu. S druge strane, za mala i srednja poduzeća ovo je timski sastanak koji se svodi na dvoje, troje ljudi od kojih je jedan vlasnik, drugi najčešće suvlasnik ili manager, a treći ako i postoji je zapravo operativac koji će u praksi ispunjavat odjave sa mirovinskog i zdravstvenog i zabrinuto razgovarati sa kolegama koji odlaze, kako je sve u komi, i kako im žele svu sreću u pronalasku novog posla.

Tim za otkaze u velikoj tvrtci će s druge strane sustavno prikupiti podatke koje treba, voditi neiscrpne razgovore koga otpustit, koga ne, koje skupine mogu ili ne mogu otpustit, koji su radnici manje ili više radno efikasni, koji su manje ili biše bili na bolovanju zadnjih godinu dana, koji imaju nisku ili visoku  rentabilnost svog radnog mjesta, koji će u mirovinu za par godina, koja prava za određene skupine mogu ostvariti putem HZZ-a, koji su došli prvi ili zadnji u tvrtku, koji radnici se jesu ili nisu uklopili u svoj tim, koji su svadljivi ili pokorniji, koji su sjeli menađeru ili nisu, i sve to ubacit u program otpuštanja i zbrinjavanja  viška radnika. Tako bi to trebalo izgledati, a kako stvarno izgleda u praksi, to je tema za novi članak. Tako to rade svjetske, europske tvrtke i nije otkazivanje ugovora o radu poslovna odluka koja se donosi preko ljeta na godišnjem odmoru, niti se može provest u jednom tjednu, niti je to odluka koju je lako donijeti.

Ona mora biti utemeljena i bazirati se na zdravim i čvrstim temeljima poslovanja tvrtke, a s druge strane kvalitetno oblikovana u cjeloviti program zbrinjavanja i otpuštanja. A program, kao i svaki drugi program, od poslovnog plana, marketing plana, investicijske studije, plana godišnjeg odmora, plana ulaska na nova tržišta, mora imati svoju formu, sadržaj, informacije, podatke, analize, validativne brojke na osnovu kojih se može donijeti odluka, a ne da je Pero lošiji od Đure, pa eto Pero završio na cesti, a Đuro i dalje šljaka i čeka da se u firmi nešto promjeni jer mu je ovak i onak pun kufer svega.

Zaključno ovim pitanjima možemo istaknuti slijedeće:

-Napravite plan otpuštanja viška radnika

-Napravite program zbrinjavanja otpuštenih radnika

-Napravite provjeru legitimnosti poslovanja tvrtke

-Provedite odluku sustavno, ali  u fazama i u koracima

-Ukljucite svoje najbolje strucnjake u tim za otpustanje

-Dobro se informirajte o izmjenama zakona i propisa vezano uz rad i radnike

-Odluke donosite na osnovi podataka i samo djelomicno po osobnim afinitetima

-Program outplacementa pripremite u formi pisanog materijala

I… Uspjeh mjerite, ako nemate niti jedan pismeni prigovor otpuštenih, tužbu ili pokrenut radni spor, ili radnu inspekciju narednih 3 mjeseca za vratom.

Sretno!

Pitanje: kod donošenja odluke o otkazivanju ugovora o radu, koje su mogućnosti i prava radnika koji idu u mirovinu?

Odgovor: dob za umirovljenje jasno je propisana Zakonom o radu koji kaže da radni odnos prestaje sa navršavanjem 65-te godine radnika. No, imamo i pravo žena da idu u mirovinu sa navršenih 60 godina, te individualno određena prava onih sa invalidnošću da idu u mirovinu i ranije u invalidsku mirovinu.

Radnik koji odlazi u mirovinu ima pravo na otpremninu i to za svaku godinu staža koju je proveo u tvrtci, a iznosi neporezive naknade propisani su zakonom, granskim kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.

Ono što je najbitnije za zaposlenika koji ide u mirovinu je da mu se pruži informacija da za njega prilikom isplate postoje dvije mogučnosti. Jedna je da mu se obračunati iznos otpremnine isplati u neto iznosu, što će za njega značiti da mora platiti velike doprinose i poreze državi, i to približno pola iznosa, ovisno o visini otpremnine. Druga mogućnost za radnika je da poslodavac izvrši isplatu otpremnine u bruto iznosu direktno na osobni račun otvoren u mirovinskom osiguravajućem društvu. Na taj način će se cjelokupan bruto iznos uplatiti u korist radnika, odnosno umirovljenika, i taj iznos će postati njegov ulagački kapital u njegovu mirovinu kojim će raspolagati  privatni mirovinski fond i oplođivati tu sumu novaca koje će na zahtjev umirovljenika isplaćivati u obliku mirovine na njegov osobni račun.

Prilikom isplata takve vrste osobnog dohodka svaki građanin ima pravo na obračun osobnog odbitka, koji je kod umirovljenika veći od onog za redovno zaposlene. U toj kalkulaciji neto iznosa kojeg će na kraju primiti umirovljeni djelatnik, on će svakako financijski profitirat u odabiru ovakve vrste isplate. Jedina je razlika što će novac u ovakvom vidu isplate primati periodički odnosno mjesečno, a ne u cjelokupnom iznosu.

Za one djelatnike koje otpuštate, a koji svoju otpremninu imaju namjeru zaista iskoristiti za mirovinu, a ne ju utrošiti na jednokratnu kupovinu, ovo je svakako bolja varijanta u dugoročnom smislu. Radnik koji je otišao u mirovinu ovim putem  može se odlučiti na isplatu doživotne mirovine iz mirovinskog osiguravajućeg društva, i tako se otpremninom financijski osigurati do kraja života, ne plaćajući državi bespotrebno velike poreze i doprinose. Čak i 30% sredstava može jednokratno dobiti isplaćeno odmah. Platit će on neki iznos i državi, ali on će ovisiti o visini njegove mirovine iz prvog stupa, eventualno drugog stupa, i konačno obračunatog iznosa iz privatnog osiguravajućeg mirovinskog fonda. Ali sume sumarum, na kraju je sigurno  na dobitku.